Pozdrav,
meni zapravo nije čudno da se vlastita buka iz unutrašnjosti lokomotive čuje bolje na s tračnicama s gumenom podlogom u odnosu na tračnice geoline koje imaju podlogu od tvrde plastike.
U konkretnom slučaju, ako se buka iz unutrašnjosti lokomotive čuje jače u zavoju u jednu stranu, a u drugu puno manje, onda je ili problem vjerojatno u kardanu ili u pomicanju kotača u postolju, jer kotač (ili zupčanik na osovini kotača) dodiruju nešto ne bi smjeli.
Pod bukom iz unutrašnjosti lokomotive mislim dakle na zvuk motora i pogonskog mehanizma. Ako je lokomotiva sama po sebi bučna (motor, kardani, zupčanici), onda se ta buka bolje čuje kada se više ne čuje zvuk kotrljanja kotača po tračnicama. Dok je lokomotiva vozila po geoline tračnicama, zvuk kotača i šuštanje tračnica se čuo dobro, te je dijelom prekrivao buku iz unutrašnjosti lokomotive.
Naravno, ovo je moguće (pokušati) dokazati jedino ako se na obje tračnice postavi lokomotiva koja je sama po sebi nečujna kada je pod naponom (jer ima nečujan motor i tih mehanizam). Tada bi ona trebala biti apsolutno nečujna ili jako tiha na tračnicama s gumenom podlogom, dok bi se na tračnicama geoline općenito trebala čuti veća buka tj. jači zvuk u odnosu na tračnice s gumenom podlogom, ali bi to bila samo buka kotača i tračnica.
Ako je lokomotiva glasna, ima šanse da bude nečujna, ili skoro nečujna. No put do tog nije jednostavan, katkad je nemoguć ili skoro nemoguć. Mala poboljšanja su međutim gotovo uvijek dostižna.
Obzirom da sam se u zadnje dvije godine dosta bavio preuređivanjem lokomotiva, prvenstveno zbog ravnomjernije vožnje (trzaji, vibracije), ali i buke, opisati ću svoja iskustva (kad me već Nikola povukao za jezik).
Dakle, pred jedno dvije godine počeo sam pomalo digitalizirati moje lokomotive, i pri tom primijetio da mnoge (većinom Roco) lokomotive ne idu onako, kako sam ja zamišljao da bi trebale, jer su upravljane dekoderom. Naime, lokomotive su trzale, imale skokovitu vožnju (njem. bocksprunge), posebno prilikom ubrzavanja i usporavanja. Znam da svi dekoderi (zapravo, motori) imaju ovaj problem jer ih u uputama za upotrebu spominju i sami proizvođači dekodera (koristio sam ESU i Zimo). Što god da radio, nisam uspio dobiti posve miran, ravnomjeran hod, od nule do maksimuma i natrag. Štoviše, uz to trzanje naprijed – nazad, neke lokomotive, poput Roco OBB 1144 (DCC priključak, metalna šasija, 5 polni koso namotan rotor), njihale su se tj. drhtale lijevo desno prilikom kretanja i zaustavljanja. To znači kad sam je gledao dok vozi ravno prema meni, čitava karoserija se okretala oko osi paralelne s tračnicama. Ako bi pantograf bio izvučen, onda bi se to vidjelo još bolje, jer je pantograf vibrirao okomito na tračnice.
S tropolnim Fleischmann motorima bilo je još gore. Njih Zimo MX 600 uopće nije mogao ukrotiti, bar ne onako kako sam to želio. ESU je bio nešto bolji, ali to je bilo daleko od onoga što sam ja očekivao. Ovdje se ne radi samo o plosnatim tropolnim motorima, nego i o uzdužnim tropolnim motorima s pužnim prijenosom kakve je Fleischmann npr. ugradio u njemačku parnu lokomotivu BR 50 s „Wannentenderom“ (broj artikla 4179). Jedini Fleischmann motor koji je pružio odličnu vožnju je mali tropolni motor kao npr. u maloj troosovinskoj parnjači T3.
Potrošio sam sate i sate, dane i dane mijenjajući sve varijable za podešavanje rada motora, i to i na ESU Lokpilot 4.0 i Zimo MX 600. Ono što je najzanimljivije, i što dodatno otežava stvar je da je svaka lokomotiva, tj. svaki motor imao svoje „omiljene“ vrijednosti. Ovo vrijedi za velike standardne Roco motore koji bar naizgled izvana izgledaju posve jednako. Roco je vremenom mijenjao i vanjski izgled tih motora i konstrukciju (koso motanje rotora, djelomično otvoren plašt). Vremenom je plašt motora mijenjao boju. Najgori su bili motori s plaštom u zlatnoj „krom“ boji, a najbolji oni s plaštom u tamno smeđoj (bakrenoj) boje. Motori sa „zlatnim“ plaštom imaju osjetan uskočni moment (njem. rastmoment, eng. cogging), koji se lako osjeti kad se rotor vrti rukom. Taj uskočni moment nijedan dekoder ne može izregulirati, i najveći problemi se javljaju na početku i kraju vrtnje, kada motor ubrzava i usporava. Od tuda i ono drhtanje karoserije oko uzdužne osi lokomotive. Motori s tamno smeđim plaštom skoro da nemaju nikakav uskočni moment.
Neke najnovije Roco lokomotive voze savršeno, očigledno su ti motori prilagođeni DCC regulaciji. No ja u mojoj zbirci takvih lokomotiva imam svega par, ali zato na desetke onih prije „digitalne“ ere.
Od prije mi je bilo poznato, da motori bez jezgre (eng. coreless, njem. glockenanker) omogućuju puno bolju vožnju, ali su i osjetno skuplji. Počeo sam proučavati što se tržištu nudi. Tražio sam motor promjera između 13 i 17 mm (Roco motor debeo je 17 mm). Na kraju sam za početak nabavio nekoliko Maxon motora (coreless) na
ebayu (rabljeni) promjera 16 mm, to je bio moj početak zamjene motora u lokomotivama.
Radi se o sporovoznim motorima, jer su konstruirani za 24V pa nisu podesni za sve lokomotive. Na navedenom linku naći ćete i tehničke podatke tog motora. Motor je iznimno snažan, ima grafitne četkice (bolje za DCC regulaciju s pulsirajućim naponom) i spada u cijenjenu Re-max seriju. Motori s četkicama od plemenitih metala su još tiši, ali su osjetljiviji na DCC, jer više vole glatki, ispeglan istosmjerni napon.
Prvi takav motor ugradio sam u model lokomotive švicarskih željeznica ROCO, Re 4/4, koju sam kupio negdje sredinom 80-ih godina prošlog stoljeća. Rezultat je bio iznad svih očekivanja. Sjećam se, tu večer kad sam oko pola noći napokon uspio nekako sve to posložiti da proradi, zapanjeno sam gledao kako se lokomotiva kreće po tračnicama (dvije fleksibilne tračnice Roco line slobodno položene na komodu) bez skoro ikakvog šuma, a ubrzava i usporava posve glatko. Nikakav trzaj nisam uspio ustanoviti. Ono što sam gledao, nisam držao da je moguće, ili bolje reći, posve sam izgubio nadu da ću to moći postići. Vozio sam je amo tamo do jedan ujutro. Jednostavno, nisam mogao stati. Imao sam dojam da lokomotiva ima 50 tona, a ne da se radi o malom modelu – tako je glatko kretala i vozila.
Nakon toga, taj motor sam ubacio u mnoge lokomotive. Ona OBB 1144 je naravno dobila takav motor, kao i Roco OBB 1044, isto nova proizvodnja, sredina 90ih. Taj motor ima tri mane: za neke lokomotive je jednostavno prespor, jer prijenosni omjer i potrebna brzine lokomotive (recimo Roco E 94, Roco BR 01, Roco BR 103 itd.) zahtijevaju motor s većim brojem okretaja. No npr. sasvim je dovoljno brz za Roco BR 44 (verzija s početka 80-ih).
Druga mana mu je da kad je aksijalno opterećen, u jednom smjeru se javlja „šuškav“ zvuk, koji katkad može smetati. Stoga je on dobar za lokomotive s postoljima, jer tu nema aksijalnog opterećenja motora.
Treća „mana“, je to da to što se vidi na gornjem linku nije motor, do njega tek treba doći. Sklop sa slike treba rastaviti, izvaditi motor, zdrobiti zupčanik koji je nabijen na osovinu (1,5 mm) i onda na obje strane navući cjevčicu (unutarnji promjer 1,5 mm, vanjski 2 mm) i tek tada imate upotrebljiv motor. Te cjevčice nije lako naći. U Bauhausu ima mesing cjevčica 1,4 mm (oko 1 Euro), no bolje bi bilo imati naravno čeličnu, i točnog promjera, jer je ovu od 1,4 mm često nemoguće navući. Ima ih u Njemačkoj, ali mene su kad sam pokušavao kupiti
u jednom dućanu posve ignorirali. Ja sam nabavio jedan metar u Velikoj Britaniji preko prijatelja, te iz Kine, ali je unutarnji promjer cijei iz Kine 1,55 mm, pa treba biti pažljiv kod postavljanja.
Ovo samo jedan takav motor, ima ih puno raznih na Internetu, u Kini se na primjer može nabaviti sasvim solidan, i to nov
motor za oko 17 Eura (promjer 17 mm). Međutim, ne nudi se s dvije osovine, ali mi je jedan prodavač nudio za 20 dolara komad s dvije osovine, ako uzmem 10 komada. Takav motor s jednom osovinom sam ugradio u staru Fleischmann BR 103, uz potpunu pregradnju zupčanog prijenosnika. Lokomotiva vozi savršeno.
U sve lokomotive u koje sam ugradio nove motore bez jezgre nisam vraćao zamašnjake. Vozim DCC, dakle zamašnjak su zamijenile varijable CV 3 i CV 4. Osim toga, zamašnjaci ako nisu perfektno izbalansirani uzrokuju vibracije, a ležaji motora bez jezgre su u pravilu jako osjetljivi.
Motorom se u pravilu, posebno kod starijih lokomotiva rješava najveći dio buke. No to nije jedini izvor. Tek kad ubacite u lokomotivu skoro posve nečujan motor, iskaču drugi izvori buke, ali i trzanja. Buku najviše osim motora uzrokuju kardani, te zupčanici, ako nisu dobro dimenzionirani ili neprecizno postavljeni. Zatim, često se znaju čuti klizni kontaktni limovi, dok klize po kotačima. U pravilu, puno su tiše Roco lokomotive novije proizvodnje s metalnim kućištem zupčanog prijenosnika (približno od sredine 80-ih naovamo).