Poštanski vagoni ex Yu

[Stanley]

Veleštovani NcLight zamolio me da otvorim ovu temu, pa to i činim.
Za uvod neću puno pisati. Dovoljno je otvoriti ovaj link na temu u kojoj je gospodin Marko Krema iz Rijeke, po nicku Pfaff, izvanredno prikazao dugotrajnu povezanost željeznice i pošte, a i drugi su dodali poneku korisnu informaciju (nema potrebe za logiranjem):

http://zeljeznice.net/forum/viewtopic.p ... 66&start=0

Za početak bih htio razjasniti neke pojmove, da ne bude zabune i zbrke u terminologiji. Primjerice, poštanski vagon i putujuća pošta nisu sinonimi tj. nisu jedno te isto, kao što to nisu putujuća pošta i pokretna pošta.
POŠTANSKI VAGON = željeznički vagon za prijevoz, razmjenu i obradu poštanskih pošiljaka.
PUTUJUĆA POŠTA = jedinica poštanske mreže, poštanski ured u željezničkom vagonu namijenjen prijevozu, razmjeni i obradi poštanskih pošiljaka.
POKRETNA POŠTA = poštanski ured sa šalterima za pružanje usluga korisnicima na terenu, u pravilu na kamionu (u prikladno uređenom kolskom sanduku). Koristi se u područjima gdje nema stacionarnih poštanskih ureda i/ili gdje su takvi uredi neisplativi. Hrvatska pošta koristila ih je od 1995. na oslobođenim područjima i u Istočnoj Slavoniji nakon mirne reintegracije, dok nisu osposobljeni stacionarni kapaciteti.
PUTUJUĆA POŠTA zove se još i AMBULANTNA POŠTA, od latinskog ambulo, ambulare = micati se. Stoga se i članovi posada putujućih pošta uobičajeno zovu AMBULANCERI.
U Hrvatskoj su putujuće pošte ukinute početkom devedesetih godina. Poštanski vagoni prometovali su na linijama Zagreb - Rijeka - Zagreb i Zagreb - Split - Zagreb sve do nedavno, ali bez posada i bez usputnog rada. Stoga ih, de facto, možemo smatrati nekom vrstom teretnih vagona.
Danas je njihovo vrijeme u Hrvatskoj prošlo jer su ulogu prijevoza pošte na velikim udaljenostima, zahvaljujući razvijenoj mreži autocesta i nebrizi za željeznicu, preuzeli teški kamioni.
U nekim drugim zemljama, kako ste mogli vidjeti u temi na koju sam stavio link, pošta je i dalje na tračnicama.

Evo snimke putujuće pošte pedesetih godina na kolodvoru Rijeka. Bijela mrlja nije greška na slici, već para iz lokomotive JŽ 38:

 

[Stanley]

Već sam najavio da imam jednu ''poslasticu''. Ako se nekome čini Off Topic, podsjećam da se iz ove priče može izroditi i ideja za neku dioramu.
Prenosim ulomke iz opširnog razgovora s umirovljenim kolegom Mirkom Sušom, koji je bio u poštanskom vagonu čiji su ostaci i danas u ponoru ispod kolodvora Meja na pruzi Zagreb - Rijeka. Osim detalja o samoj nesreći može se saznati puno toga o putujućim poštama i ljudima koji su u njima radili.
Razgovor smo vodili 6. veljače 2007. godine u Mirkovom domu na zagrebačkoj Knežiji, objavio sam ga u časopisu koji sam tada uređivao za moje poštarčine, a tekst i slike prenosim sa foruma zeljeznice.net:

Umirovljeni poštar Mirko Suša, preživjeli iz udesa kod Meje 5. kolovoza 1965.


Dana 5. kolovoza 1965. godine, u 4 sata i 30 minuta ujutro, na pruzi Rijeka - Zagreb između kolodvora Meja i Škrljevo došlo je do teške željezničke nesreće u kojoj je smrtno stradalo 5 osoba, uz veliki broj ozlijeđenih. Na otvorenoj pruzi ispod Meje sudarili su se međunarodni brzi vlak broj 310 Budimpešta - Rijeka i teretni vlak Rijeka - Moravice.
U sastavu vlaka broj 310, odmah iza lokomotive (JŽ 362), nalazio se vagon putujuće pošte broj 23 Zagreb - Rijeka, čiji se ostaci i danas nalaze na dnu ponora ispod Meje.
U poštanskom vagonu nalazila se posada od tri čovjeka. Šef putujuće pošte bio je Mirko Suša, a uz njega su bili radnici Nikola Ukalović i Dušan Pavlović.
Snimke ostataka vagona navele su nas da pokušamo saznati nešto više o ovom događaju. U utorak 6. veljače posjetili smo Mirka Sušu u njegovom domu na zagrebačkoj Knežiji. Mirko je ambulancer ''ispod kože'', predstavnik zanimanja kojeg više nema jer nema više ni putujućih pošta kakve smo nekada poznavali. Nakon 40 godina, 5 mjeseci i 22 dana provedenih u Pošti otišao je 1992. u mirovinu. Dana 4. travnja navršiti će 73 godine. Unatoč poodmakloj dobi i 90-postotnoj invalidnosti kao posljedici nesreće Mirko djeluje vitalno i okretno, a pamćenje ga vrlo dobro služi.
- Mirko, kako pamtite taj dan 5. kolovoza 1965.?
- Sve je nekako nesretno počelo još u Zagrebu, kada smo navečer nastupili u službu. Kolega koji je trebao preuzimati pakete kasnio je na posao, putovao je negdje od Bjelovara. A samo paketa je bilo preko 600 komada. Ipak smo sve uspjeli utovariti. Napominjem da se vagon sastojao od dva dijela: magazina i velike kancelarije. Nikada neću zaboraviti broj vagona: 44158. Materijala je bilo jako puno, toga dana utovarili smo i VUS, to su bile velike novine u teškim svežnjevima, a primili smo i veliki tranzit za prekooceanske zemlje. Tada je slučajno naišao kolega Božo Glavica, šef pošte carinjenja. Kaže on meni: ''Suša, daj izađi, vas će izbaciti iz kompozicije''. Pitam ga zašto, a on meni: ''Vagon visi na jednu stranu!''. Naime, magazin je bio pun paketa i drugog teškog tereta, a kancelarija, gdje su bile vreće s pismima, bila je puno lakša, tako da se vagon jednostavno objesio na stranu gdje je bio magazin. I kad su nas postavili na garnituru nije bilo moguće ispravno spojiti poštanski vagon. Kaže nam pregledač kola: ''Poštari, pretovarili ste, visi vam vagon''. I što sad? Nosi u kancelariju vreće, nosi pakete...
I to nas je na kraju spasilo! Jer kad je počelo prevrtanje ja sam bio među tim vrećama. Da njih nije bilo mi bi poispadali iz vagona i bili bi zgnječeni.
Kad su se mijenjale mašine u Ogulinu, gdje se prelazilo s parne na električnu vuču, razgovarao sam s našim vlakovođom. Bio je to moj zemljak Blaž Knežević iz Ričica i nalazio se u službenom vagonu koji je bio odmah iza poštanskog. Ja mu kažem: ''Zemljače, puno pošte imam za Plase''. U tu stanicu dolazila je poštanska autolinija za Selce, Bribir, Novi Vinodolski, Crikvenicu i sve do Senja. Zamolio sam ga neka pripazi da vlak ne krene prije nego istovarimo sve zaključke, jer bi inače bilo velikih problema. Kaže on meni: ''Ne boj se zemljače ništa''. I pita me: ''Zemljače, jel možeš skuhati na brzinu jednu kavu?'' A mi vodu već pristavili i dobio je kavu. Dao sam mu i svježe novine, koje smo mi ambulanceri besplatno dobivali od izdavača. Idućeg jutra Blaž je poginuo, a ja sam završio u bolnici...
- Je li se sjećate samog trenutka sudara?
- Pripremali smo radove za šire riječko područje. Bilo je vedro, odraz mjesečine caklio se u moru, divota. Rekao sam kolegama: ''Dečki, idemo riječki čvor zatvarati''. I onda vidim da mi nedostaju karte otpreme, zaboravio sam ih pripremiti. Kažem ja kolegi: ''Nikola, fale mi karte, moramo požuriti''. A on mi odgovara: ''Ne boj se, još nismo prošli Meju''. Sjećam se, novce sam već bio kartirao i sve popisao. Ostala su mi novčana pisma, kojima je neko poduzeće iz Zagreba slalo plaće svojim radnicima. Kako sam i to završio uzeo sam špagu i sve to povezao u svežanj. Nikola mi je pridržavao vreću, kad odjednom: tres!...
Od prvog udarca dobio sam teški potres mozga i slomljena mi je ključna kost. Zatim je počelo prevrtanje. Usput smo odlomili komad ceste ispod pruge. Sreća je u nesreći da su postolje i kotači ostali na pruzi, a kolski sanduk se odvojio i krenuo niz padinu. Da je i ostatak vagona išao za nama bio bi sve zdrobio.
Kad smo se zaustavili Dušan je bio na prozoru vagona. Pitao me Nikola: ''Što je tebi?''. Rekao sam: ''Meni su odsječene obje noge. I ne vidim ništa, oči su mi ispale''. Zapravo su bile pune prljavštine. A među noge mi je dospjela neka daska od prozora i prekinula mi cirkulaciju, tako da noge više nisam osjećao. Zatim su nam priskočili u pomoć neki radnici koji su se zatekli u blizini, pa putnici, a ubrzo su došli vatrogasci, hitna pomoć i vojska.
Odmah su nas prevezli u bolnicu ''dr. Zdravko Kučić'' na Sušaku. Uz teški potres mozga i slomljenu ključnu kost bio sam sav podljeven krvlju i napukla mi je kičma u devetom kralješku. Liječnici su mi rekli: ''Ako kičma nije jako oštećena, biti će dobro''. Hvala Bogu, sve se dobro završilo. Kolegi Ukaloviću bila su polomljena rebra i kosti su probile neku pregradu, tako da se sav napunio zrakom. Grozno je izgledao, kao da ga je netko napumpao. Kod njega je bilo pitanje hoće li preživjeti, a kod mene je bilo upitno hoću li biti pokretan ili nepokretan. Dušan je od sve trojice najbolje prošao.
Kasnije smo saznali da su se neki švercali na našem vagonu. Čovjek imenom Mirko Krznarić, siromah, išao je iz Karlovca rješavati nešto oko penzije u Rijeci. Popeo se u prostor gdje se nalazila ručna kočnica, koji je bio na kraju i odvojen od ostatka vagona, a imao je posebna vrata za pristup željezničkom osoblju. Uz njega se švercao još jedan čovjek. Stradali su obojica. Jednoga je samljelo kod same nesreće, a drugi je, koliko se sjećam, umro u bolnici.
Moji kod kuće u Lici isto su proživjeli veliki šok. Otac se upravo bavio poslom oko žita kad je došao znanac i rekao mu: ''Mićane, bio je sudar kod Rijeke i Mirko ti je poginuo''. Možete zamisliti kako su se u tom trenutku osjećali...
U bolnici su mi rekli da je u udesu poginulo pet ljudi. Pruga je bila zatvorena 24 sata i sav promet išao je preko Ljubljane. Kasnije sam saznao i što je bio uzrok nesreće: pustili su vlak na vlak. Krivac je, koliko se sjećam, bio prometnik, vjerojatno iz Meje, koji je navodno cijeli dan bio u lovu i na poslu je zaspao. Sreća je da je naš vagon bio dosta težak i da je u određenoj mjeri ublažio udarac prema ostatku vlaka, jer bi inače posljedice bile puno teže. Ostatak kompozicije ostao je na pruzi, a sanduk našeg vagona odvojio se od postolja, udario u stražnji dio lokomotive, odbio se od nje, pao na cestu i nastavio se prevrtati. Kasnije mi je policijski inspektor u Rijeci rekao kako je izračunato da smo se prevrnuli trideset i dva puta. To je potvrdio i poštanski nadzornik iz Rijeke, koji se brinuo za nas i posjećivao nas u bolnici. On nam je rekao: ''Da nije bilo tolikog tereta tko zna kako bi vi završili''.
Zamislite: prevrnuti se 32 puta! Svi su se čudili da smo preživjeli. Na mjestu gdje sam ja sjedio i obavljao kartiranje nalazila se jedna daska i na njoj veliki nož za sječenje špage, koji smo koristili kada smo pisma vezali u svežnjeve. Taj nož, kako je nešto udarilo u njega, sav se iskrivio iako je bio od rostfraja. S druge strane, u jednom od paketa bilo je preko 200 jaja. Ni jedno se nije razbilo! Ta jaja, onako sirova, kasnije su davali vojnicima koji su došli na mjesto nesreće.
Postoji nešto kod čovjeka, neki unutarnji signali ili predosjećaj. Toga dana rekao sam kolegi: ''Ja idem u Rijeku i više se neću vratiti''. Rekao mi je da sam manijak. Ja sam uvijek dolazio na posao odmoran i pripremljen, ali tog dana pola radova nisam napisao. I kada sam preuzeo radno mjesto u vagonu počeo sam gore na pretincima dijeliti eksprese za Rijeku. S jedne strane bila su obična ekspres-pisma, s druge strane ekspres-preporučena, a između njih je bio razdjelnik od čelika koji je služio da se pisma odvoje i da se ne miješaju. I onda sam pomislio: vidiš vraga, može biti sudar, ovo mi može pasti na glavu i ubiti me. Pa sam to lijepo spustio dolje pod noge i tamo sam nastavio dijeliti pisma. A koliko sam puta putovao i nikada mi ništa sličnoga nije palo na pamet, nisam o takvim stvarima uopće razmišljao...

Mirko Suša u bolnici u Rijeci:

- Jeste li, osim ovog slučaja, doživjeli još neki udes s putujućom poštom?
- Nekoliko puta, ali ne s tako teškim posljedicama. Jednom sam išao s putujućom poštom broj 30 koja je vozila od Zagreba do Vrhovina. Vagon je bio dvoosovinac. U Gornjim Dubravama iskočio je iz tračnica. Hvala Bogu nije se prevrnuo, već je sjekao pragove dok se nije zaustavio. Sreća da je bila stanica, jer da se to dogodilo negdje na nasipu otišli bi k vragu. Drugi put išao sam s putujućom poštom 31 za Split, a sa mnom su bili kolege Milan Pernar i Božo Žitnik. Krenuli smo navečer oko 9 sati. U Klari je strojovođa ušao velikom brzinom u skretanje. I oni su ljudi, pogriješe... Pernar je udario glavom u pretince i razbio naočale. Ja sam nosio svežanj novina i uhvatilo me između kancelarije i skladišta, bacilo me na garderobu i onda me vratilo natrag na kauč, tako da sam i ja dobro prošao. Ali kolega Žitnik, koji je bio sitne tjelesne građe, bio je sav zatrpan ispod paketa. Sreća je da nismo iskočili iz tračnica, ali je udarac svejedno bio jak. Jednom sam išao iz Osijeka s kolegom Markom Matijevićem. Vlak je polazio malo iza ponoći, a u Zagreb je stizao oko šest ujutro. I zamislite, kad smo tu u Zagrebu ušli na skretnice mašina je otišla na jedan kolosijek, a poštanski vagon na drugi. Srećom je netko uspio zakočiti i ništa se nije dogodilo.
- Jeste li se poslije nesreće kod Meje vratili na putujuću poštu?
- Ne. Nije se vratio ni jedan od nas trojice. Nikola i ja nastavili smo raditi u ekspeditu, a Dušan je raspoređen na peronsku službu, gdje je radio na paketima.
Kad sam ležao u bolnici u krevetu nisam uopće mislio na bolove. Samo sam razmišljao: Bože moj, hoću li moći opet putovati...? Na kraju sam odlučio da neću, s obzirom na ozljede i posljedice. Mislim da me spasilo to što se nisam prepustio sudbini. Neko vrijeme pomišljao sam da se vratim svojima u Liku, ali su me kolege nagovorile da ostanem u Zagrebu. I tako sam dočekao mirovinu...
- Putujućih pošta i ambulancera više nema. Opišite nam kako je nekada bilo.
- Ako bih se sutra ponovo rodio, opet bih htio biti ambulancer. Jer to je bio lijepi posao. Bili smo prava gospoda, materijalno smo bili osigurani, imali smo dnevnice koje su nam isplaćivane unaprijed, neposredno prije putovanja. Mnogi su od tih dnevnica napravili kuće, školovali djecu... Ali je to ujedno bio težak i odgovoran posao. Sve se uglavnom radilo noću. Ambulancer nije mogao biti svatko. To je morao biti čovjek koji se dobro snalazi i brzo reagira, jer vlak ide. Jedanput sam u Vinkovcima izdao 800 paketa u četiri minute, neki nisu vjerovali da je to moguće. A baš u Vinkovcima je bilo puno posla, izdavali smo zaključke za Bosnu, pa za Osijek, Suboticu, Sombor... Kada bi došli u Beograd, gdje su nas već čekali s kolicima, i kada bi sve izdali, samo bi sjeli. Nitko ništa nije govorio, samo smo gledali jedan u drugog. Onda je uslijedilo umivanje, brijanje... Puno smo se međusobno družili. Recimo, dođemo navečer u Osijek i već nas čekaju kolege iz druge smjene, pa odemo zajedno u šetnju, na večeru, onda ženske tražiti... Lijepi je to život bio.
Nekada je peron u Zagrebu bio pun poštanskih vagona, bilo ih je ukupno oko trideset. Ti vagoni bili su zapravo pokretne kancelarije. Imali su skladište, WC, peći za grijanje i peći za kuhanje, frižider, a moj vagon imao je i dva otomana jedan iznad drugoga. Dođemo u odredište, kupimo mesa, donesemo u vagon i kuhamo. Sve putujuće pošte uvijek su imale svoje brojeve. Recimo, 23 je vozila iz Zagreba za Rijeku, 31 za Split, 10 i 40 za Beograd, 14 za Vinkovce, 211 za Rogašku Slatinu, 212 za Kotoribu, 21 i 22 za Osijek, 26 je vozila Koprivnica - Varaždin, 30 iz Zagreba za Vrhovine... Nekada su putujuće pošte išle po svim prugama, pa i onim lokalnim. Išli smo i prugom Sisak - Karlovac, tamo smo radili zaključke za Petrinju, Vrginmost... Nije nam uvijek bilo lako. Vagoni su bili stari, osvjetljenje plinsko, pa kada je nestalo plina zapalili smo špagu. Jedan drži, a drugi piše pod takvim svjetlom... Broj ambulancera u vagonu ovisio je o liniji i količini posla. Za Beograd su uvijek išla četvorica, za Split, Rijeku i Osijek trojica, za Kotoribu dvojica, za Rogašku Slatinu jedan...
Bio je to ulomak iz sjećanja poštara Mirka Suše, čovjeka koji je preživio udes kod Meje.

Mjesto nesreće i ostaci poštanskog vagona, snimio Glažar s foruma zeljeznice.net:

Nakon ovog, pomalo neobičnog, uvoda slijedi nešto podrobnijih informacija o poštanskim vagonima i putujućim poštama na prugama ex JŽ. Nastavak sutra.

 

[Sky]

Iz jedne Gredeljeve brošure:





Još više o poštanskim vagonima sa susjednog foruma 'railserbia':
http://www.railserbia.net/forum/viewtop ... f=3&t=2002

 

[Stanley]

Moram priznati da sam već gotovo digao ruke od ove teme, jer po broju pregleda zaključujem da se baš ne doživljava, no kako se Sky potrudio dati svoj doprinos odlučio sam nastaviti.
Najprije kratki komentar:

Iz jedne Gredeljeve brošure

Onaj dvoosovinski poštanski vagon nikada nisam vidio na prugama ex JŽ, pa zaključujem da je ostao samo na prototipu ili je eventualno prodan negdje u inozemstvo (u što blago sumnjam).
Ne znam iz koje je godine Gredeljeva brošura, ali je vjerojatno nastala u razdoblju kada su putujuće pošte u sastavu putničkih vlakova i/ili na sporednim prugama već bile ukinute. Ostale su samo putujuće pošte na glavnim prugama/smjerovima i to u vagonima s četiri osovine, a one lokalne zamijenili su kamioni/furgoni.
Zadnji poštanski vagon s dvije osovine u Hrvatskoj je vozio sedamdesetih godina na putujućoj pošti Zagreb - Gračac (u sastavu vlaka Tauern express), a izgledao je drugačije. Mislim da je proizveden u Mariboru, a negdje na internetu postoji njegova snimka kao radnog vagona HŽ-a. Potruditi ću se da to iskopam i objavim.
Četveroosovinski vagon iz Gredeljeve brošure vozio je sve do nedavno. O njemu i o prikladnom H0 modelu (Tillig) već je bilo riječi.
Znam da većinu modelara ne zanimaju baš sve pojedinosti oko poštanskih vagona, no znanja (bar za one zainteresirane) nikada dosta. Stoga nastavljam ovu temu danas popodne ili na večer.

 

[Anonymous]

Znam da većinu modelara ne zanimaju baš sve pojedinosti oko poštanskih vagona, no znanja (bar za one zainteresirane) nikada dosta. Stoga nastavljam ovu temu danas popodne ili na večer.

Ma nije to zgorega, od viška glava ne boli. No, bilo bi dobro da za svaki vagon koji imaš u glavi, nađeš na tržištu neki vagon koji bi se najmanjom mogućom mukom preradio u neki PT vagon. Npr, ja imam ovako nešto.

Bi li se ovaj dao preraditi u nešto HŽ ili kaj već??

 

[Stanley]

Bi li se ovaj dao preraditi u nešto HŽ ili kaj već??

Što se tiče Pošte nažalost ne. Ovako nešto (bez obzira na boju) nikada nije imalo veze s Poštom u Hrvatskoj ni u ex Yu.
Ali bi to mogao preraditi u radni vagon npr. HŽ Infrastrukture. Ako boja odgovara treba samo promijeniti oznake.

 

[NClight]

Da, malo je problem sa poštanskim vagonima jer su većinom iz "domaćih radionica", no:

1. imamo li npr. poštanskih vagona kroz povijest preuzetih od drugih europskih željezničkih uprava, a koji bi se mogli naći u formi modela?

2. koji je najzastupljeniji tip domaćeg poštanskog vagona (generalno govreći), koji bi se trebao ili mogao odraditi u formi modela da bude interesantan široj modelarskoj populaciji na prostoru Ex-YU?

Budući ćemo ovdje nastojati obraditi poštanske vagone kao takve i njihove umanjene verzije, selimo ovu temu u "Domaće modele"

 

[damir661]

2. koji je najzastupljeniji tip domaćeg poštanskog vagona (generalno govreći), koji bi se trebao ili mogao odraditi u formi modela da bude interesantan široj modelarskoj populaciji na prostoru Ex-YU?

Koliko znam na ex JZ su postojala 5 tipova postanskih vagona, od kojih je jedan dvosovinski koji je mozda uz Post (Gosa Y) bio najzastupljeniji.

Gosin

Daa dvosovinski

Ovo je valjda Gredeljev

jedan tipa X, nazalost ne znam nista o njemu

Jedan ne standardne duzine

 

[damir661]

Od svih ovih 5 postanskih mozda dvosovinski Daa bi se mogao uraditi na bazi KLM 3761, ima nekih razlika u pogedu prozra, i mozda stepenica ispod vrata

 

[Stanley]

Od svih ovih 5 postanskih mozda dvosovinski Daa bi se mogao uraditi na bazi KLM 3761, ima nekih razlika u pogedu prozra, i mozda stepenica ispod vrata
http://i826.photobucket.com/albums/zz18 ... /JZDaa.jpg

To nije poštanski, već službeni (prtljažni) vagon. rof:
Poštanski vagoni s dvije osovine su priča za sebe, a s pruga ex Yu nestali su (osim poneke iznimke) još šezdesetih godina. O tome više kasnije.

 

[crhav]

Ovo sto ste opisali gore je povijesna vrijednost. Takvi prilozi su uvijek dobro dosli.
Velimir

 

[Stanley]

Hajmo napraviti malo reda u informaciji o poštanskim vagonima na prugama ex Yuge.

Koliko znam na ex JZ su postojala 5 tipova postanskih vagona, od kojih je jedan dvosovinski koji je mozda uz Post (Gosa Y) bio najzastupljeniji

Tipova je bilo toliko da im ni ja, koji sam railfan od malih nogu, iz poštanske obitelji, a k tome imam i slonovsko pamćenje, ne znam broja.
Bez ikakve zadrške tvrdim da je OVO najzastupljeniji tj. najmasovniji četveroosovinski poštanski vagon na prugama ex JŽ, u prometu od pedesetih pa sve do kraja osamdesetih godina:


Najviše ih je imalo Preduzeće PTT Beograd, koje ih je koristilo (pretpostavljam) još početkom devedesetih godina. Svojedobno su činili i ''kičmu'' voznog parka PTT Zagreb, a sve do kraja osamdesetih ovaj tip je vozio na liniji Zagreb - Zadar via Gračac (na brzom vlaku Tauern Express, od kojeg se odvajao u Kninu). Šezdesetih godina sam ih viđao i na vlakovima za Rijeku i Split (via Bihać). Usput, istog tipa je i onaj vagon koji je završio u ponoru ispod Meje.
Ne znam koja je firma bila proizvođač tog vagona. Nisam vidio da postoji odgovarajući model, a najsličniji mu je ovaj Liliput (i tu bi trebalo jako puno prerade):


Drugi najzastupljeniji poštanski vagon bio je ovaj TŽV Gredelj, izvorno rađen za poštu ex DDR i po njihovim nacrtima. Imali su ga PTT Zagreb, PTT Ljubljana i PTT Sarajevo. PTT Beograd ga nije kupio (koristili su Gošine vagone), a za ostale bivše republike ex Yu ne bih znao reći. Hrvatska pošta koristila ga je sve do pred godinu dana, tj. do ukidanja prijevoza pošte željeznicom:


Već sam negdje objavio da mu je gotovo istovjetan ovaj model Tillig, tu bi trebalo nešto malo prerade:


Usput rečeno, dobio sam informaciju da Češka pošta nikada nije koristila ovakav vagon, dakle riječ je o... khm!... muljaži.

Treći najzastupljeniji poštanski vagon, bar prema mojem sjećanju, je ovaj Gošin:


Znam da ga je imao PTT Beograd i da sam ga viđao na međunarodnim vlakovima kao međunarodnu putujuću poštu 116XX (ne znam točan broj) Beograd - Jesenice - Beograd (imala je takvu oznaku, međutim vozila je i dalje na teritorije drugih država).
Modelare koji pate od turbo preciznosti, a žele imati u garnituri putujuću poštu, upozoravam da je međunarodne linije u ex Yugi držao isključivo PTT Beograd.
Već sam napomenuo da je vozni park poštanskih vagona u bivšoj zajedničkoj državi bio vrlo šarolik. Primjerice, šezdesetih godina u Zagrebu, na kolosjeku Pošte 2, vrlo često sam viđao poštanski vagon PTT Ljubljana (putujuća pošta Ljubljana - Zagreb - Ljubljana) koji je bio varijanta legendarne ''štuke''. Nisam primijetio da ima ni približno odgovarajućeg modela.
PTT Zagreb (preciznije GPPC Zagreb 2) imao je najmanje dva četveroosovinska vagona koji su bili unikati. Jedan je vozio na putujućoj pošti za Osijek via Koprivnica (linija ukinuta početkom sedamdesetih), a drugi, koji je danas u funkciji muzejskog vagona na Glavnom kolodvoru (Gredeljev prototip), vozio je na putujućoj pošti Zagreb - Split - Zagreb. Odgovarajućih modela naravno nema.
Sve u svemu, puno tipova poštanskih vagona i - nažalost - jako malo modela.
Drago mi je da je tema napokon živnula, biti će toga još.

 

[Vedi]

Modelare koji pate od turbo preciznosti, a žele imati u garnituri putujuću poštu, upozoravam da je međunarodne linije u ex Yugi držao isključivo PTT Beograd.

Ako je međunarodne linije držal isključivo PTT Beograd, koji nije imal Gredeljeve pošte, kak su se onda našle ove pošte u Austriji odn. Njemačkoj?

 

[Stanley]

Ako je međunarodne linije držal isključivo PTT Beograd, koji nije imal Gredeljeve pošte, kak su se onda našle ove pošte u Austriji odn. Njemačkoj?

Nemam pojma. Možda je to neka zamjena u nuždi, ili je riječ o vremenu raspada ex Yuge (ako dobro vidim vagoni su PTT Ljubljana). Koje godine je to snimljeno?

 

[Vedi]

Nemam pojma. Možda je to neka zamjena u nuždi, ili je riječ o vremenu raspada ex Yuge (ako dobro vidim vagoni su PTT Ljubljana). Koje godine je to snimljeno?

Prva je Tauern express iz osamdesetih, a druge dvije nemogu točno tvrditi, ali budući da su još JŽ oznake... Najkasnije '91., početak '92....

 

[Gorchi]

Samo nešto malo oko Daa vagona iako je to službeni vagon. U Sloveniji je bio dosta čest i često se ga viđalo u kompoziciji sa Baat vagonima. Evo jedne slike takvog vagona:

(Slika sa http://www.vlaki.com, foto Darko Pahič Szabo)
Postojao je još i Dab vagon, ne jednoj sliki koju sam video kod Miloša Jocifa je jako slićan vagonu, kojeg izradjuje Roco (link ovdje)

A da se vratimo na poštanska kola. U Sloveniji postoje još dva vagona no već davno nisu u prometu. Jedan stoji u Ljubljani na Viču kod glavne pošte, a drugi je u Mariboru, opet kraj pošte. Takvog je izradio Sachsenmodelle ali ima problem kod SŽ loga.


Sliku sam dobio sa foruma vlaki.info ali na žalost nisam zapisao ko je autor (možda Michy?)

 

[Stanley]

Malo o poštanskim vagonima-dvoosovincima.
Korišteni su na lokalnim linijama (uz poneku iznimku) i u sastavu putničkih vlakova. Razmjena poštanskih pošiljaka obavljana je, u pravilu, u svakom kolodvoru gdje se u blizini nalazio poštanski ured.
Razvitkom cestovne infrastrukture i automobilskog prometa putujuće pošte na lokalnim prugama su ukinute, a ostale su samo one na glavnim prugama i duljim relacijama, u sastavu brzih vlakova. To je bilo, koliko se sjećam, oko sredine šezdesetih godina.
Stoga me ne pitajte za tipove vagona dvoosovinaca, jer ih pamtim vrlo slabo. Jedino čega se sjećam je da su neki imali onu izbočinu na krovu za plinsko osvjetljenje.
Da ne duljim, budem li slagao garnituru putničkog vlaka s putujućom poštom koristio bih ovaj model Roco:


Spomenuo sam iznimke. Jedna od njih je putujuća pošta 41632 Zagreb - Gračac, koja je prometovala još početkom osamdesetih godina u vagonu s 2 osovine, u sastavu garniture brzog vlaka Tauern express. Kada je linija produljena do Zadra korišten je vagon s 4 osovine.
Taj dvoosovinski vagon bio je relativno dugačak, a mislim da je proizveden u Mariboru. Ne tako davno vidio sam ga kao radni vagon HŽ Infrastrukture, vjerojatno u kolodvoru Varaždin (ne mogu ni ja baš sve pamtiti). Jučer i jutros kopao sam po internetu da mu nađem sliku, ali sve što bi moglo biti trag svodi se na ovu fotografiju (snimio Vice Huljev s foruma zeljeznice.net). ''Sumnjivi'' vagon je krajnji lijevo i vidi mu se samo dio:


Ne bi bilo loše da netko od naših Varaždinaca, kad uhvati vremena, skokne do kolodvora i dobro razgleda vagon, uključivo i pločicu proizvođača, pa nas obdari snimkom.
Ne znam je li postoji model koji bi se mogao iskoristiti za ovaj vagon.

 

[Stanley]

Ako je međunarodne linije držal isključivo PTT Beograd, koji nije imal Gredeljeve pošte, kak su se onda našle ove pošte u Austriji odn. Njemačkoj?

Čini se da si postavio pravo pitanje, bar ako je vjerovati ovome:

http://www.vagonweb.cz/razeni/vlak.php? ... 5&rok=1989

Moguće je da je došlo do promjena u tzv. Redu prijevoza poštanskih pošiljaka (kojim se propisuju linije putujućih pošta) za koje ja nisam znao.
Uglavnom, sedamdesetih i veći dio osamdesetih godina međunarodne putujuće pošte bile su u nadležnosti PTT Beograd.
No, da uvod u ovu temu polako privedemo kraju. Ne vjerujem da je veći broj modelara baš ''lud'' za poštanskim vagonima, no zasigurno će biti i onih zainteresiranih.
Slobodan sam podijeliti takve u tri kategorije:
- oni kojima je svejedno gdje će utrpati poštanski vagon i kakav, s nadom da ga baš ne stave u teretni vlak >
- oni koji će pokušati sastaviti približno vjerne garniture (tu ubrajam i sebe)
- oni koji će paziti da sve zakovice i rukohvati budu na broju i vjerni originalu, a datumi revizije, pripadnost željezničkoj upravi i ostali podaci koji se traže povećalom precizni kao vozni red SBB-CFF-FFS
Za uvrštavanje putujućih pošta u odgovarajuće vlakove orijentaciono može poslužiti ova web stranica:

http://www.vagonweb.cz/razeni/?rok=1989

Napominjem da podaci ni tu nisu sasvim precizni. Primjerice:
- putujuća pošta Zagreb - Zadar trebala bi biti u sastavu brzog vlaka Tauern Express (premda nije nemoguće da je i tu bilo nekih promjena za koje ja ne znam)
- nedostaju neki brzi vlakovi koji su imali putujuću poštu, primjerice Učka Rijeka - Beograd i Zagreb - Beograd via Sisak, koji je kretao oko 13 sati
Puno bi pomoglo ako bi se netko potrudio i predočio egzaktne podatke o sastavima vlakova na prugama ex Yu koji su imali putujuće pošte. Primjerice, na način kako je to učinio forumaški kolega u topicu o Beograd Expressu. Ja takve podatke nemam, inače bi ih rado stavio na uvid.
Da ne zaboravim napomenuti još jednu zanimljivost. Nisam to nikada vidio, ali sam od bivših ambulancera čuo da su u vrijeme višestruko pojačanog poštanskog prometa, a to je bilo od sredine do kraja mjeseca prosinca, u vlakove uz putujuću poštu dodavani i zatvoreni teretni vagoni (vjerojatno tipa Gas ili Gbs). Zašto? U ono doba, naročito sedamdesetih pa recimo do pred kraj osamdesetih godina, masovno su se slala pisma, čestitke za Božić i Novu godinu, te paketi - između ostalog za mladiće koji su služili vojni rok daleko od kuće. Tih je pošiljaka bilo toliko da ih putujuća pošta jednostavno nije mogla primiti, pa su tzv. direktni zaključci (pisma i paketi koje nije trebalo obrađivati tijekom prijevoza) ukrcavani u teretni vagon koji se pečatio i dodavao u garnituru.
Danas nema obaveznog vojnog roka, sve je manje blagdanskih čestitki jer se sve uglavnom svodi na SMS ili mail poruke, pakete sve više preuzimaju kurirske službe, a nažalost nema ni putujućih pošta.
Toliko od mene na kraju uvodnih razglabanja. Ako vam mogu pružiti još poneku zanimljivu i korisnu informaciju, ili je nešto ostalo nejasno, samo pucajte.

 

[NClight]

Evo, par od mene... neka pitanja nisu direktno vezane uz vagone već i uz funkcioniranje poštanske službe na tračnicama... kada smo se i toga dotakli

1. Dali su postojali dedicirani/posebni poštanski vlakovi za prijevoz pošiljki? Znači vlak sastavljen od više isključivo poštanskih i/ili teretnih vagona?

2. Dali je kod nas prijevoz komadnih pošiljki bio u nadležnosti pošte ili se takav prijevoz izvršavao pod teretnim prometom? Paralela bi bila njemački Stückgut Schnellwerkehr i Deutsche Reich/Bundespost

3. Koja vrsta poštanske "usluge" je vozila po sporednim/vicinalnim prugama do mjesta bez poštanskih ureda, ... kako je izgledao rad tih vagona i njihovih posada? Koliko često su korištene u toku npr. tjedna na jednoj relaciji/pruzi (prosječno)?

4. Ako su naši poštanski vagoni putovali i izvan zemlje, za očekivati je da se moglo barem povremeno vidjeti i poneki strani poštanski vagon na našim prostorima... jel' ih bilo? Ako je, koji su bili najčešći gosti i na kojim relacijama?

5. nije pitanje već zamolba za sve zainteresirane i one koji bi mogli imati informacije, da se uz svaki tip vagona napiše i njegova duljina preko odbojnika te ostale generalije od pomoći za izradu modela... lakše ćemo naći odgovarajuće šasije, ako ništa drugo za prerade modela. Bilo bi nepravedno izostaviti ovaj važan komadić željezničko-vagonsko-poštanske povijesti iz naših domaćih garnitura / sastava vlakova, zar ne?

 

[Stanley]

Evo, par od mene... neka pitanja nisu direktno vezane uz vagone već i uz funkcioniranje poštanske službe na tračnicama

Joj što volim kad je netko znatiželjan na poštanske teme. Evo ti odmah i odgovora rof: :

1. U Hrvatskoj i općenito u ex Yugi, koliko ja znam, ne. Nije za to bilo potrebe. U drugim (većim) zemljama ih je bilo. Primjerice, u Velikoj Britaniji je vozio poštanski vlak London - Glasgow (sjeti se Ronalda Biggsa i pljačke stoljeća). Poštanski vlakovi vozili su i u USA, pretpostavljam da ih ima i danas, a u nekim zemljama postoji čak i varijanta TGV za prijevoz pošte.

2. I jedno i drugo. Ovisi što se smatra komadnom pošiljkom. Pošta je primala (i još prima) klasične pakete do određene mase i dimenzija. Nemoj me sada hvatati za riječ, ali mislim da je ograničenje mase paketa bilo 25 ili 30 kg. Sve preko toga moralo je na željeznicu kao komadna pošiljka.
Primjerice ja sam početkom osamdesetih, u vrijeme općih nestašica kojekakve robe, išao po pelene za moju kćer iz Zagreba u Brežice. Mala je tada bila s mamom u Somboru. Dok se u ostatku Yuge muku mučilo i švercalo, u Sloveniji je uglavnom bilo svega. U robnoj kući sam naciljao policu s pelenama (hlačke-pleničke) i rekao prodavačici da mi odmjeri od-do i sve to spakira. Paket je bio prevelik po gabaritima za Poštu (ne i pretežak), pa sam ga predao na željezničkom kolodvoru kao brzovoznu pošiljku. To je bilo u kasnim popodnevnim satima, a sutradan ujutro paket je već bio u Somboru.
Danas Pošta i dalje prima klasične pakete do određene težine i gabarita. Međutim, pakete i općenito komadne pošiljke sve više preuzimaju kurirske službe, među njima i HP ekspres. HŽ je, koliko znam, od ove usluge digao ruke.

3. Putujuće pošte na vicinalnim prugama prevozile su sve vrste poštanskih pošiljaka (pismovne pošiljke, paketi, novine i časopisi), kao i bilo koja druga poštanska linija. Prometovale su, koliko znam, svakodnevno (jedino nisam siguran za nedjelju, vjerojatno ne).
Razmjena tzv. zaključaka obavljana je u mjestima gdje je bio poštanski ured, ili je kolodvor bio najbliži nekom poštanskom uredu. Primjerice, razmjena za poštu Donji Lapac obavljana je u kolodvoru Kulen Vakuf, a između kolodvora i Lapca prometovao je poštanski autobus koji je prevozio i putnike. Tako je bar bilo sredinom pedesetih, kad sam se kao klinac vozio upravo tom relacijom i tim busom.
Ili možda bliži primjer. Putujuća pošta Zagreb - Novska npr. nije imala razmjenu u Prečecu, jer Prečec spada pod poštu Dugo Selo, ali je imala razmjenu u kolodvoru Ivanić Grad odakle se pošta razvozila/dopremala za/iz pošte Ivanić Grad, Kloštar Ivanić i Posavski Bregi (možda i Graberje Ivanićko, premda je kolodvor Deanovec bio bliže).
Kako je izgledao rad vagona i posada? Jako teško i naporno, tim prije što u ono vrijeme nije bilo poštanskih brojeva, a svaku pošiljku trebalo je staviti na odgovarajuće mjesto. Ekipa (na lokalnim linijama obično 2 čovjeka) je morala biti vrlo dobro uvježbana i složna da na vrijeme obavi posao i pripremi se za iduću razmjenu.
Do kasnih pedesetih godina, a možda i početka šezdesetih, kada su vagoni još imali plinsko osvjetljenje, događalo se da bi nestalo plina pa su ambulanceri morali paliti špagu da osvjetle radni stol ili stalak s vrećama. Jedan je radio, a drugi je držao zapaljenu špagu i davao mu osvjetljenje.
Rad na duljim linijama bio je lakši, unatoč većoj količini pošiljaka. Posada je bila brojnija (3-4), a razmjena je obavljana samo u većim kolodvorima. Primjerice, putujuća pošta 41640 Zagreb - Beograd, kojom sam putovao u siječnju 1978. (vagon je bio novi novcati Gredeljev, a vlak je bio Učka Rijeka - Beograd) imao je usputnu razmjenu samo u tri kolodvora. U Novskoj je bila razmjena za poštanski centar Banja Luka, u Slavonskom Brodu za Brod i (ako se dobro sjećam) Doboj, u Vinkovcima za Osijek, Suboticu, Sombor i Tuzlu. Putujuća pošta 41650 Beograd - Zagreb, kojom sam se vratio - također noću - imala je razmjenu u Rumi (za Novi Sad), Vinkovcima, Slavonskom Brodu, Novskoj i Sisku.
Kad sam se već raspisao, dodati ću i nešto o Gredeljevom poštanskom vagonu. Sastojao se od tri dijela: tranzitnog, manipulativnog i središnjeg dijela ili - kako su ga ambulanceri zvali - kancelarije.
U tranzitni dio smještane su pošiljke (paketi, vreće) koje nije trebalo dirati do krajnjeg odredišta.
U manipulativnom dijelu bile su smještene pošiljke koje su putem primane, ili ih je trebalo putem izdati.
U središnjem dijelu ili kancelariji nalazio se radni stol, pretinci i stalci s vrećama, a i sitnice koje su ambulancerima davale kakav-takav komfor (peć za kuhanje kave i spremanje hrane, hladnjak, pomoćni ležaj).
Zašto stol, pretinci i stalci za vreće? Postojale su dvije vrste zaključaka: tzv. direktni zaključci tj. oni koji glase na određeni poštanski centar, te oni koji glase na putujuću poštu. One prve trebalo je samo uskladištiti i predati u odredišnom kolodvoru, dok je one druge trebalo preraditi u samoj putujućoj pošti.
Primjerice, svi zaključci koji su sadržavali vrijednosna pisma i vrijednosne pakete, bez obzira na odredište, morali su glasiti na putujuću poštu. Naime, za razliku od običnih pismovnih pošiljaka (koje se nigdje ne evidentiraju) i preporučenih pošiljaka (koje se evidentiraju samo kod predaje i dostave/isporuke), vrijednosne pošiljke evidentiraju se kod svake primopredaje tj. čim idu iz jedne ruke u drugu. Za to piskaranje bio je zadužen šef putujuće pošte.
Isto tako, na putujuću poštu glasili su i zaključci koji su dolazili iz manjih poštanskih centara, gdje se nije isplatilo otvarati vreću zbog 5-6 pisama za jedno odredište. Na kraju, na putujuću poštu glasili su i zaključci koji su predani u zadnji čas, a to je bilo na peronu neposredno prije polaska vlaka (posada je u vagon dolazila nekoliko sati prije polaska i primala je zaključke/pošiljke u više navrata, a zadnje na peronu).
Ako sam vas totalno smutio ovim brbljanjem (a jesam - što mogu kad sam povučen za poštanski jezik), rado ću dati dodatna pojašnjenja. >

4. Na to ti pitanje ne znam točno odgovoriti, osim što ne pamtim da sam ih ja vidio.

P.S. Zeznuo si mi popodne, baš sam mislio ići prošetati po ovom lijepom danu.