1borna
Veteran foruma
Počelo je sredinom 50-ih godina kad me djeda znao povesti na Zg.glavni kolodvor i pješački nathodnik (kojeg na veliku žalost već dugo nema) s kojega se lijepo vidio cijeli kolodvor.
Ispod nas su dimile i fućkale parnjače i sjećam se da sam trčao na mjesto ispod kojega će proći lokomotiva (da
se nadim i naparim). A i na samom peronu mi se dopalo kad bi parnjače ispuštale vodu iz cilindara prije polaska.
Kod jednog rođaka sam vidio prvu maketu sa malim vlakovima, bio je to stari Trix-express sa bakelitnim tračnicama. Maketa je za današnje pojmove bila smiješna ali tada je to bilo....AHHH
Prvi put kad sam to vidio nisam se dao van iz sobe, primio sam se za nogu od stola i tek su me obećanjem
da mogu doći opet dobili kući.
1955 ili 6 (?) sam išao sa majkom u Muenchen posjetiti neku tetku, naravno vlakom!
Putovanje je jako dugo trajalo no meni nije bilo dosadno jer sam kroz prozor gledao vlakove do besvjesti.
A tek kolodvor u Muenchenu! Prepun kolosjeka i svakojakih lokomotiva i vagona, činilo mi se da nema kraja!
Teta je stanovala u maloj kućici blizu nekog manjeg kolodvora pa sam opet imao što gledati (dok nisam bio u
vrtiću).
Kad sam krenuo u 1 razred osnovne Isusek (otac) me za Božić razveselio najdražim poklonom-
Vozio sam lokicu po tom krugu satima, dok se trafo nebi pregrijao i isključio.....izmišljao razne terete,
uspone, tunele i mostove.
Otac mi je radio kao turistički vodič pa je povremeno imao priliku putovati u inozemstvo. Bio sam sretan
kad bi pokoji puta donio neku tračnicu, skretnicu ili vagon. I tako je počelo i traje još i danas!
(nastavak u slijedećem broju)
Ispod nas su dimile i fućkale parnjače i sjećam se da sam trčao na mjesto ispod kojega će proći lokomotiva (da
se nadim i naparim). A i na samom peronu mi se dopalo kad bi parnjače ispuštale vodu iz cilindara prije polaska.
Kod jednog rođaka sam vidio prvu maketu sa malim vlakovima, bio je to stari Trix-express sa bakelitnim tračnicama. Maketa je za današnje pojmove bila smiješna ali tada je to bilo....AHHH
Prvi put kad sam to vidio nisam se dao van iz sobe, primio sam se za nogu od stola i tek su me obećanjem
da mogu doći opet dobili kući.
1955 ili 6 (?) sam išao sa majkom u Muenchen posjetiti neku tetku, naravno vlakom!
Putovanje je jako dugo trajalo no meni nije bilo dosadno jer sam kroz prozor gledao vlakove do besvjesti.
A tek kolodvor u Muenchenu! Prepun kolosjeka i svakojakih lokomotiva i vagona, činilo mi se da nema kraja!
Teta je stanovala u maloj kućici blizu nekog manjeg kolodvora pa sam opet imao što gledati (dok nisam bio u
vrtiću).
Kad sam krenuo u 1 razred osnovne Isusek (otac) me za Božić razveselio najdražim poklonom-
Vozio sam lokicu po tom krugu satima, dok se trafo nebi pregrijao i isključio.....izmišljao razne terete,
uspone, tunele i mostove.
Otac mi je radio kao turistički vodič pa je povremeno imao priliku putovati u inozemstvo. Bio sam sretan
kad bi pokoji puta donio neku tračnicu, skretnicu ili vagon. I tako je počelo i traje još i danas!
(nastavak u slijedećem broju)
